top of page
EDUKATIVNI ČLANCI
Kako pustiti pticu?
Kako pustiti pticu koju smo našli mladu ispalu iz gnijezda, koju smo othranili do točke kad ima potrebu napustiti naše okrilje i krenuti u samostalan život? To je često pitanje koje se postavlja ali usprkos odgovoru na to pitanje ptice ponekad ne bivaju puštene i patnja ropstva tad započinje. Zašto je to tako sigurno se pitate, tko ne bi pustio sirotu ptičicu...a zapravo dok se ne nađete sami u takvoj situaciji ne znate zašto ljudi tako najčešće postupaju. Kad pticu uzmete kao malenu sa ulice izgleda vam da bi htjeli samo jedno...da čim prije odraste i odleti. Ali malo po malo ulažući trud u podizanje ptice neki ljudi se vežu na način krivog shvačanja biti tog divljeg bića u svojoj kući. Tako se iz ljubavi prvo ptici nadjene ime što samo po sebi nije ništa loše.
Ali onda se ptica počne tretirati poput neke domestificirane vrste te se na poslijetku počne razmišljati kakve su mogučnosti da ju se zadrži kao kučnog ljubimca. Istina je da dan danas ima uzgajivača ptica koji če bez trunke grižnje savjesti utrpati u krletku i pticu koja je uhvačena divlja ili nije za sužanjstvo odnosno nikad neče biti dovoljno pitoma da se može nazvati domestificiranom.
Zato se zna dogoditi kod običnih ljudi koji su samo nalaznici ptice i njegovatelji da kako su u početku trazili na internetu obično savjete kako čim prije othraniti pustiti pticu, sad kad je ptica velika i za pustiti, traže razloge i iskustva ljudi koji zagovaraju nepuštanje jer im je teško pustiti več sad pravog kućnog ljubimca. Pa se tu čuju svakakve smiješne besmislice kao one da se ne bi više snašle vani, da ne bi znale same jesti, da bi ih druge ptice naganjale, da same neče znati do Afrike i još puno drugih izlika da ptica ostane uz njih.
A prava istina je ta da ako ptica koja dobro leti prije mitarenja i zna tražiti hranu ne bude puštena u prirodu baš tada, onda je ako je o mekokljuncu riječ najčešće vrlo teže puštati poslije mitarenja osim ako nije bila u letarci da ne izgubi vitalnost i kondiciju odnosno top formu. I za zrnojede važi isto sa tom razlikom da su zrnojedi skloni debljanju pa poslije mitarenja u manjoj krletci možemo zaboraviti na puštanje ptice. Jer najčešće izletjevši iz krletke imaju snage tek za krug po sobi i kakav udarac u zid i pad na pod.
Takva ptica može dugo robijati u krletci bez mogučnosti za brzo puštanje te reintrodukciju u divljinu. Ponekad ljudi shvate da imaju pticu koja ce kad odraste imati lijepo perje ili biti ptica lijepog pjeva ili im se sviđa kako ih ptica prati kao roditelja pa ju odluče zadržati. Zapravo ne razumiju da ptica u krletci nikad nema boju kao u prirodi, pjev ne zvuči isto niti tako lijepo, a kad uđe u pubertet promijeni i ponašanje. Zbog ljudske sebičnosti mnoge ptice stradaju, jer ih njihovi njegovatelji zbog svoje ljubavi i posesivnosti zadrže i presude im budučnost. Zato sam presretan kad mi ljudi kažu da su uspješno pustili pticu natrag u prirodu jer to tek onda znači da je cijeli ciklus spašavanja zatvoren i ptica stvarno spašena.
Ptičja problematika
Ptičja problematika u urbanim područjima zemlje uvijek je bila glavna tema rasprava koje se tiću zaštite prirode. Indikator čovjekovih zahvata u prirodu su životinje koje su živjele prije na područjima koje je čovjek urbanizirao ili neprekidno miojenja. Makar su ptice prilagodljive i prihvačaju mnoge promjene u prirodi kao dobrodošle, na jedan oportun način pružajuči im izvor gniježđenja ili hrane. Ipak ne mogu se nositi sa nedostatkom mjesta za gniježđenje koja su im recimo desetlječima zbog svojeg idealnog položaja služila kao optimalna .Takva im mjesta čovjek iznenada svijesno ili nesvjesno uskračuje stavljajuči svoje potrebe na prvo mjesto.
Recimo da se osvrnemo na piljke koji su doslovce prozvane gradske laste zbog svojeg načina života i gniježđenja na pročeljima zgrada i vanjskim fasadama. Ta vrsta ptica vjerojatno je najviše patila i najgorje prošla zbog svog povjerljivog načina života sa ljudima.Te laste su vrlo ljkupka biča koja svakako odnesu golem broj insekata iznad naših gradova i u njima. Vrše prevenciju nekontrolirane najezde komaraca i ostalih štetnika pa ih sa pravom možemo smatrati jako korisnima.
Baš kao i rusogrla lastavica koja je isto takva čak i više povjerljiva od piljka ali njena mjesta za gnijezdo( štale i garaže, zaštičene natkrivene prostorije u kućama i pročelja) su manje sklona promijenama i zahvatima sa ljudske strane.Rusogrla lastavica prema legendi donosi sreću u kuću u kojoj napravi gnijezdo. Pa svakako prilika da se promatra i uživa u njenom preljepom vitkom izduženom tijelu u letu, vedrom i veselom glasanju i čegrtavom pjevu te privlačnom obiteljskom životu, znači upravo sreću zas ukućane. Gradovi u kontinentalnim krajevima ;da se osvrnemo i na čiope, pokazuju sve veču expanziju čiopa koje do sada i nisu bile tako brojne u unutrašnjosti.
Posljedica povečanja broja čiopa u unutrašnjosti je urbanizacija primorskih gradova i priobalja tj modernizacija. Što svakako uključuje drugačiji pristup arhitektonskim riješenjima. Zatvaranje rupa u zidovimm koje su bile glavna gnijezdilišta čiopa predstavljaju bez adekvatnih nadomjestaka propast za ptice koje se več decenijama gnijezde na dobro im znanim mjestima. Ta mjesta su po ptičjim kriterijima savršena, ali ljudske potrebe za estetikom su drugačije. Čiopa je kažu ptica koja zadnja dođe i prva ode. Međutim stvari su se promijenile, a globalno zatopljenje utječe i na ovu osjetljivu vrstu ptica koja sad ima u priobalju i po otocima i u listopadu poletarce u gnijezdima. Zanimljivo je da se neuparene čioppe dižu na znatnu visinu i noć provode spavajući na krilima.
Što se tiče ostalih čimbenika čovjek ide tako daleko u svom neznanju (najviše u ruralnim područjima zemlje) da če napraviti pravi genocid ptica na način da mrežom zatvori čitavu koloniju od šezdesetak parova piljaka u sezoni gniježđenja. Te se tako ubije oko 150 jedinki samo zato jer su gradski oci ustvrdili da je glavni temelj za ovaj monstruozni potez zagađivanje autobusne stanice. Osim toga i druge ptice su tamo na udaru pa time i veča potreba da se taj događaj uzme kao primjer kako se ne postupa u određenim ¨situacijama ¨prevencije tzv. zagađenja javnih površina od strane zaštičenih vrsta ptica. Ubojstvo nije prevencija.
To su izolirani slučajevi genocida piljaka, ali slična stvar se događala u Zagrebu prije koju godinu i isti razlog je bio u slično doba godine. Ali to je spriječeno od strane ljudi koji ipak imaju višu razinu svijesti o bićima sa kojima dijele svoj grad i kojeg su ukras. Same lastavice imaju problema osim sa čovjekom kojem su se približile, i sa predatorima koji se nalaze u gradu. Sive vrane su se u zadnjih 20 godina ozbiljno namnožile i ima ih na mjestima gdje ih nikada nije bilo. Kako u gusto naseljenim gradovima tako i u parkovima gdje nema niti jedne
SIVE VRANE U GRADOVIMA
Od početka pokretanja cjelokupne inicijative i udruge javilo mi se puno ljudi s istim pitanjem: problem nije bio u tome što su našli mladu sivu vranu (corvus cornix), već što su joj iskrivljene noge.
Taj problem je sve češći u gradovima i pojavljuje se upravo s ovom vrstom vrana koja u gnijezdima stradava na isti način,ali samo u gradovima. Misterija ili ne? Mislim da ne, uzmemo li u obzir sve veću rasprostranjenost ove vrste u gradovima po cijeloj Hrvatskoj. Ove vrste vrane ranije nije bilo, osim vrane gačca (corvus frugilegus) i čavke (corvus monedula), ali istjerana iz ratom pogođenih područja invazivno se proširila u naše krajeve gdje nikada nije bila i nije njeno stanište.
Ove dvije vrste vranarica imaju drukčije prehrambene navike od sive vrane, koja je veliki oportunist i može se vidjeti i u centru grada, na Trgu Bana Jelačića. Siva vrana jede na svim mjestima i sve, što ju uništava. Naime, odrasla jedinka ne razumije da život u gradu ne pogoduje podizanju i prehranjivanju mladih: što je njoj ukusno i lako dostupno u gradskoj sredini, mladima nije.
Da bolje objasnim, vrane gačci i čavke svoju hranu traže na livadama, uz rijeku Savu ili daleko od ljudi, tj tamo gdje ima dosta animalne hrane potrebne za zdrav razvoj organizma.
Za razliku od njih, siva vrana se zadržava uz kontejnere ili košare s otpadom , kako se vidi na donjoj slici. Nerijetko krade kruh od golubova na Črnomercu ili Zrinjevcu, što joj šteti ali također uništava i mlade u gnijezdu, jer ne sadrži proteine i kalcij. Nedostatnost kalcija kod mladih ptica stvara nezadovoljenu potrebu za vitaminima I mineralima potrebnim za rast I razvoj te već u gnijezdu dolazi do iskrivljavanja nogu. Takve ptice nerijetko ispadaju van iz gnijezda i ne mogu letjeti, a čak I ako uspiju, nemaju visoke šanse za samostalni život.
Hrana koju je lako pobrati sa poda ne samo da nije kalorična i nedostatna u smislu proteina, nego je i nezdrava i nije pogodna za uzgoj potomaka čiji organizam vapi za proteinima i bjelančevinama potrebnim za rast i razvoj muskulature i kostura. Vrane to ne znaju, jer se njihov život u gradu sastoji od konzumiranja pronađene hrane – one uopće ne odlaze van grada, dok za razliku od njih, gačci i čavke koriste grad samo kao gnijezdilište. To dovodi do zaključka kako su već evoluirali u smislu iskorištavanja grada kao sigurnog staništa, znajući da im grad ne može osigurati hranu za uzgoj vrste. Takvo ponašanje govori o prirodi vrste.
Na kraju možemo reći kako razdoblje od 25 godina od dolaska sive vrane u gradove ne predstavlja uspješnu promjenu za sivu vranu. Na ovom primjeru možemo vidjeti kako svaka vrsta ipak nije sposobna za prilagodbu na gradski život bez obzira na iskorištavanje benificije gradskog života, a to je najčešće trpeza koja ne nestaje ni u zimskim mjesecima. Ne treba zanemariti ni činjenicu kako je u gradovima zimi toplije nego na livadama u prirodi.
Slično stradavaju i vrapci. Jednom sam prilikom primio nejakog vrapca na othranjivanje. njegovo perje bilo je bijele boje, što je bila posljedica kroničnog nedostatka melanina, proteina, vitamina i bjelančevina. Perje je bilo krhko i rijetko, bez čvrstoće i povezanosti. To je ujedno još jedan dokaz da za mlade ptice kruh nije opcija, za razliku od odraslih jedinki koje nakon osjetljivog doba odrastanja mogu koristiti i taj vid prehrane.
Zablude i najcesce greske kod spasavanja ptica.
Sto kad nademo malu pticu i ne znamo sto uciniti. Prva stvar bi bila da se determinira o kojoj je vrsti rijec jer samo tako mozemo znati sto sa njom dalje i kakvu joj hranu i njegu ponuditi.Za determinaciju vrste i savjete mozemo kontaktirati nekoga tko se bavi ornitologijom jer samo na taj nacin mozemo kvalitetno determinirati vrstu bez bojazni da smo pogrijesili.
Pogreske znaju biti kobne jer svaka ptica ima drugaciju ishranu i to zna unistiti pticu ako se ne postuju neke stvari tj kakvi su savijeti i od kuda dolaze. Ljudi su u zelji da pomognui ptici, kadri ako nisu strucni davati najbizarnije savijete o ishrani. Pa su tu famozna jaja dapace tvrdo kuhana ili kojekakvi mixevi od neprobavljivih namirnica koje i covjeku tesko sjednu na zeludac. Ali najzanimljiviji je nedostatak logike što se tiče ptica.
Ovo je primjer, ljudi nadu pticu i odmah bez razmisljanja daju ptici vodu...Hm logicno bi bilo pomisliti da li ta ptica dobiva vodu u gnijezdu iz kojeg je ispala. Ali tu proradi masta pa se stvori slika da mama(tate ni nema u vecini slucajeva takvog razmisljanja)donosi vodu u kljunu?! Opet da se koristi logika i zapita da li i kako to ptica uopce moze izvesti, doslo bi se do toga da je to ne moguce jer ptica nema spremnik za vodu, ali samo iznimne pojedine vrste ptica to zaista mogu.
Poput rodarica ili pustinjskih sadzi koje koriste perje poput spuzve koje se natopi vodom pa se tako prenese u gnijezdo. Ali to je pustinja i tamo je voda i ovakav nacin rashladivanja neophodan. Tu kod nas nema takve tropske klime pa niti ptice ne pribjegnu tome. Znaci voda ne ali zato socna hrana da. Druga stvar koja je nelogicna ali ljudi jako uporno rade je da pticu koju vide da leti cijeli dan tj 90% zivota provede u letu i cak ima i slabasno tijelo tj nozice i kljun jer je sve podredeno ishrani u letu. Hrane tj njeno mlado, mislim na lastavice i ciope, sa crvima i glistama.
Idemo sad napraviti rekonstrukciju ptica koja jede gliste i crve mora kopati tu hranu i provoditi puno vremena na iskopavanje crva. Ima li onda logike da ptica koja koja leti veci dio vremena u danu da jede gliste iz zemlje pune blata i crve do kojih ne znamo ni sami gdje bi dosla. Ali to proizlazi iz cinjenice da ljudi slusaju nestrucne osobe koji generaliziraju hranu za sve ptice jednako, tako da se povode za onim od cega sit od toga debeo.
Zbog cega ptice i ispastaju i pate zbog neadekvatne ishrane? Veterinarski savjeti što se tiče shrane mladih ptica su zastrašujuče nestručni u skoro100% slučajeva. Jer svi ljudi koji su se meni obratili drugom po redu za pomoč imali su pticu koja ugiba jer je veterinar bio prvi kog su pitali za savjet i postupili po uputama. A to su hitno kuhanje jaja i pravljenje kaše pomiješane sa vodom davano kroz špricu. I tu uopče kod njih nema razlike o kojoj se ptici radi, sve treba hraniti jajima svaki dan. Zamislite da mladog štenca hranite kuhanim jajima svaki dan ili bebu ili sebe. A sad zamislite koliko je ptica delikatan organizam. Zato sam puno puta čuo da je vrapca teško othraniti. Pa nije ni najmanje teško, ali jajčano mučenje preživi svaki 10 vrabac. Imaju osjetljiv želudac i jaje im jako teško prolazi kroz organizam. Dakle svaka vrsta ptice je specifikum i zahtjeva poseban pristup i vrstu prehrane. Spasimo ptice krive ishrane, pitajte prave ljude pa čete dobiti pravi odgovor.
bottom of page